Mjesečarenje ili preslagivanje ivičnjaka

Fran je dobro ime za izmišljenog čovjeka.
Zato sam tako nazvala lik
koji je nestao
nakon četiri scene.
Za sobom je ostavio
- jednu najbezličniju šalicu tuge
- izmišljeni stan u kojem je trebao živjeti sa svojom izmišljenom djevojkom
- dignutu dasku na izmišljenoj školjci
- dvoje svoje izmišljene nerođene djece
- svoju izmišljenu tajnu koju veže za svoju omiljenu izmišljenu pjesmu
i preko šezdeset minuta života
bez sebe
u njemu.

Fran je nestao.
Iako sam mu dala ime,
i opisala ga.

Jako je volio svoju izmišljenu djevojku Dinu.
I vozio je crni Renault Clio.

Bilo bi dobro zapamtiti sve to,
i ne zaboraviti do kraja
filma,
bez njega,
o njemu.

Ovo je jutro odsanjanih propusnica.
Propuštalo je nebo tu silnu vodu,
a prozor na kip propustio je zrakove
teške od snage volje
da uđu i
udomaće se.
Bilo je to pomirenje
sa svim tim bridovima
onostranim i prirođenim,
u kasu,
jednoličnom,
sve do pucanja
opne
kroz koju propuštam zrak
(malom puškom u procjepu usta,
s lijeve strane,
dijagonalno od desnog oka).

Da sam se marila,
mogla sam
prepoznati neke riječi
po glasovima
dok su praštali,
nabrajali
i odlazili.
Gubili su dah
zube
i ime
u hipu nelogičnosti.

Palo je nebo,
kao sklizak tanjur u sudoper.
Pokupila sam te tuđe zube
i istresla stoljnjak kroz prozor.

Ušlo je još malo zraka.
Neka.

Drvo ispred prozora je opet buknulo.
I zato smo opušteniji.
Više ne vidimo njega i nju s druge strane.
I sad smo sami,
privatni,
često nešto duže goli.

Ona i on
su možda brat i sestra.
On često telefonira na prozoru.
Ne ustručava se.
Zaznulo ga je proljeće,
opet,
drugi put.

Ona i on
možda se zapravo više ne vole
i ne pričaju
o prije
kad su bili sami,
privatni,
ponekad nešto duže goli.
Vjerojatno jedu pred tvom,
a zatim se bore sa nesanicom,
zasebno.

Ona je jednom nešto govorila
i mahala rukama.
Možda je vikala
i bila je zima.

Svo četvero smo bili doma
i grijali se.

Ona uvijek gleda u oči i ponekad govori u šiframa. A ja sam spora, niskog tlaka ili zamišljena u području ramena, stopala, ukočenosti od noćas. Obje su nas učili isto, gledati u oči. Ili u nebo.
I tu smo, dok pričamo, a pričati znači dijeliti se unutar šavova one podkoženosti kojoj svatko treba stremiti, spominjati neka imena, maštati o Tibetu ili Španjolskoj, ulijevati mlijeko u šalicu kave.
Pričati znači pokušati ispričati sve te spore filmove od kojih obje slabimo na par sati, pa ta podkoženost postane meki, tapecirani obris koji spremimo na sigurno do idućeg pričanja.

Ona uvijek gleda u oči i znala me povesti u zemlju podrazumjevajućih rješenja. Tamo sam joj rukom pokazala na svoj bazen koji se ponekad mora preliti. Tad odahnem i bude mi lakše. Razumjela je. Znala je moju natalnu kartu.

Jučer sam na trenutak pomislila da ću naredne spore filmove biti primorana zaboraviti.

Ovo "sada" nas je prestiglo.

Uznemirilo.

Htjela sam joj napisati da se nađemo kod bazena. I da će sve biti dobro.

*

"Oprosti" je nešto kao odlazak
prekinut zbog šanse
da je nešto zaboravljeno na stolu.
I teško je, ili bi tek bilo tako
- jer to neizgovoreno povlačenje u svoje dato tijelo,
točno mjerljivo riječima i nekim prigodnim susretima,
odredilo je sve mogućnosti koje se ni nisu mogle zamisliti.



**

Više ne pišem o nebu.
Ja kažem da sam odrasla...
jer si ipak nisam tetovirala avion.

Nebo kaže da sam kukavica.

Nikad me neće primiti natrag.

Vodu uvijek nekako natočim u kupaonici. Zavrtim samo desnu stranu slavine, označenu plavo. Tako to čine likovi u filmovima. Prije spavanja uz krevet treba staviti čašu vode.
To su dva deci sigurnosti da se nađe, ako padnu sa nebodera ili stijene.

Ujutro vodu nekako izlijem u umivaonik, u kupaonici. Puštam je da nestane u dahu, jer vjerujem da ju je noć napunila prašinom.
Ispijam svježu, i svakim gutljajem zaboravljam jedan po jedan kadar. Dug je put od okusa mente u ustima pa sve do želuca.
To su kadrovi o nekim interijerima u kojima sam bila, spavala, jela, plakala, kupala se, uzdisala i oblačila. I onda kreće normalna dužina minuta i sati do podneva. Sve je tu i sigurno. Hvala bogu, pa snovi ne mirišu i ne pune se prašinom.

Napuštali smo tuđi grad baš kad su ulice djelovale pomalo prihvaćeno.
Čekali smo njihov tramvaj, broj 3. Ja se nikad nisam vozila u zagrebačkoj trojci.
Ulaskom u ovu, znala sam da ću od sutra već samo pričati.
Pričati ću, među tucetima šalica kava na kakve smo ovdje navikli, okruženo pričama s drugih stolova.
Sigurno nešto manje sjetnim.
Jer sjećat ćemo se...
Na sjedištu ispred mog, pisalo je “Fatih i Ermina”, a ispod “23.12.2013”.

I oni su sjeli u trojku.
Moraju se i oni sjećati.
Zajedno.

I taj dan se moralo nešto dogoditi.

Tako su zapisali.

Imam prozor koji potajno propušta zimu. On služi da nas zaštiti od žena sa tobolcima na ramenima i želucima koji krče na putu prema kući.
Ponekad, kad se probudim noću, oko 2:18 pomislim da će ovo biti nečiji rođendan, a mi ga nećemo znati.

Brzo tražim novu misao pa svu pažnju usmjeravam na prozor
i ono mjesto na tvojoj ključnoj kosti gdje namještam svoju glavu kako bih predahnula.

Netko će negdje roditi za devet mjeseci, samo zbog ove noći.

Subota je i cijeli kvart diše tromo, ispod tona. Treba poštovati kućni red, pojesti kobasicu i pečene krumpire koje je spremio, pogledati zrnati jugoslavenski film i pričati nježno na uho sloniću s moje ogrlice.
Zadržati najdraži talisman teže je nego živjeti sa lončaricom. Lako gubim stvari. Isto je i sa zadržavanjem popodneva, bez drijemeža. Negdje u pola filma ustajem kako bih piškila, pa si tako sjedeći objasnim da bi taj drijemež mogao biti talisman ovog vikenda, za slučaj da noćas ne usnim.

Nešto sam sretnija otkako mi je poštom došao plakat sa crnom mačkom.
To je zapravo onaj plakat koji svi znaju, a mnogi imaju.
* Crna mačka na žutoj podlozi, francuski i nešto crvene. *
Više nije tako prazno.
Na zidovima.

A zatim sam kupila papuče za sebe, njega i dva para za goste. Doma sam.